RUSKO-SRBIJANSKI PATENT U SARAJEVU INSTALIRAJU BRADARA I VLAISAVLJEVIĆKA: Negiranje zločina i rehabilitacija i glorifikacija ratnih zločinaca

Još 2019. Brammertz je Vijeće sigurnosti upozoravao da “negiranje zločina i glorifikacija počinilaca sprečavaju pomirenje”. Za razliku od Brammertza koji upozorava Vijeće sigurnosti, ali nema ovlasti bilo šta poduzeti, Cristian Schmidt kao visoki predstavnik, koji je Vijeće sigurnosti također upozorio na negiranje genocida ali i slučaj Lidije Bradare, itekako ima ovlaštenja i mehanizme da sankcionira takvo ponašanje visokih zvaničnika u Bosni i Hercegovini i zaštiti vladavinu prava i međunarodno pravo u BiH. Kao što i državno i federalna tužiteljstva imaju uporište u zakonima da zaustave tako ponašanje.

Govoreći pred Vijećem sigurnosti UN-a u decembru 2022. godine glavni tužitelj Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, Serge Brammertz, po ko zna koji put je upozorio na kontinuirano poricanje ratnih zločina i veličanje osuđenih ratnih zločinaca u zemljama bivše Jugoslavije. Istakao je da najviši politički lideri dovode u pitanje činjenice o počinjenim zločinima, hvale osuđene ratne zločince i stvaraju atmosferu poricanja i veličanja: “To nisu riječi i djela marginalnih elemenata, već političkih i kulturnih centara društava u regiji“.

Piše: Dženana Karup Druško za Slobodnu Bosnu

Brammertz je rekao i da “građansko društvo” u Srbiji negira ratne zločine i slavi zločince, navodeći da “samo u Beogradu” ima “više od 150” murala bivšeg zapovjednika Vojske Republike Srpske Ratka Mladića koji je pravosnažno osuđenog na doživotni zatvor zbog počinjenog genocida u Srebrenici i zlodjela počinjenih u Bosni i Hercegovini. Naveo je i da predsednik Hrvatske Zoran Milanović “nastavlja dovoditi u pitanje da je u Srebrenici počinjen genocid”, kao i da Hrvatska odbija suradnju u regionu, a njega su hrvatske vlasti obavijestile da je istraga i krivično gonjenje njihovih državljana pitanje državne sigurnosti: “Takav stav pretvara pravdu u političko pitanje, a trebalo bi se raditi samo o nepristranoj sudskoj procjeni dokaza i zakona“, ocijenio je Brammertz u Vijeću sigurnosti.

Još 2019. Brammertz je Vijeće sigurnosti upozoravao da se situacija u zemljama bivše Jugoslavije drastično pogoršala po pitanju negiranja ratnih zločina i slavljenja ratnih zločinaca, ističući da “negiranje zločina i glorifikacija počinilaca sprečavaju pomirenje”.

Upozorenja bez reakcija

Brammertz je pozvao sve zvaničnike i javne ličnosti u regiji da se ponašaju odgovorno i zatražio da međunarodna zajednica ozbiljno shvati ova pitanja. No, nikad niko iz međunarodne zajednice nije reagirao na Brammertzove izvještaje očito smatrajući da je njihova odgovornost za zločine počinjene u BiH završena osnivanjem Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i da negiranje presuda i glorifikacija ratnih zločina nije njihov problem.

Politika u regionu svela se na održavanje mira i sigurnosti bez obzira na cijenu čak i kad je to značilo negiranje presuda UN-ovog suda. Paralelno s tim u regionu je jačao (predvođen iz beogradskih i zagrebačkih centara) historijski revizionizam, negiranje haških presuda i veličanje ratnih zločinaca donoseći ozbiljne posljedice za društva na Balkanu – nije malo onih u Srbiji koji su nedavna ubistva u beogradskoj školi i Mladenovcu povezala upravo s tim.

Kompletne (vladajuće) politike su izgrađene na ovim narativima, veličanjem Srbije i Hrvatske u “oslobodilačkim“ ratovima – za cjelovitu Hrvatsku i “spašavanje srpskog naroda na Balkanu“. U sve duboko uvučeni Srbi i Hrvati Bosne i Hercegovine kako bi se opravdale agresije Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu i stravični zločini počinjeni u ime projekata Velike Srbije i Velike Hrvatske. Ali i kako bi se pokazalo da je Bosna i Hercegovina neodrživa tvorevina, što su, je li, Milošević, Tuđman, Karadžić i Boban tvrdili od početka rata u BiH.

Ono što nije postignuto u ratu, i što je presuđeno u UN-ovom sudu u Haagu, nastavljeno je u godinama koje su uslijedile nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, jačajući srazmjerno ćutnji Zapada i izostankom bilo kakvih reakcija, pa čak i “zabrinutosti“ zapadne civilizacije zbog nepoštivanja međunarodnih presuda i međunarodnog prava na kome je ta ista civilizacija izgrađena.

Upravo ovakvo ponašanje Zapada stvorilo je savršenu podlogu i za geopolitičke procese na Zapadnom Balkanu u koje se uključila Rusija, pogotovo od dolaska Vladimira Putina, a koja za svoje interese već godinama podgrijava haos i sukobe na Balkanu konfrontirajući se Zapadu preko Zapadnog Balkan čak i puno prije okupacije Krima i agresije na Ukrajinu.
Rehabilitacija tzv. velikog narativa

Među rijetkima koji o tome govore u Srbiji je Milivoj Bešlin koji je još prije nekoliko godina upozorio da su ti procesi počeli kao istorijski revizionizam u odnosu prema Drugom svetskom ratu “kada Rusija postaje važan katalizator kreiranja istorijskog revizionizma u Srbiji“: “Rehabilitacija tzv. velikog narativa, tog zločinačkog narativa sa kojim se krenulo u ratove 90-ih godina, u čijoj osnovi se nalazi ugroženost srpskog naroda bilo gde u regionu, van granica Srbije tako i na Kosovu, u Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj, potpuno je preslikana slika o ugroženosti ruskih granica u postsovjetskom regionu. Prirodno ishodište srpske, te replike ruskog ekspanzionizma u vlastitom regionu mi smo dobili narativ – odnosno političku potporu srpskog sveta, koji nije ništa drugo nego stara velikodržavna ideja stvaranja velike Srbije. Naravno, etnički homogene, odnosno etnički čiste države, koju kao ideju tzv. srpskog sveta otvoreno, nekažnjeno, promovišu, i ne samo vučićevski mediji nego i njegovi ministri, oni koji se nazivaju najčešće ministrima sile.“

Po Bešlinu Rusija je predstavljena kao ključna zaštitnica Srbije i kako je promicalo vrijeme mandata Aleksandra Vučića, tako je taj narativ snažio, a vrhunac je doživio 2015. godine “kada pred Savet bezbednosti dolazi ona čuvena britanska rezolucija o genocidu u Srebrenici, na 20-tu godišnjicu genocida, kada je Rusija, setimo se, stavila veto, i tada se dešava jedna potpuna eskalacija već u dobroj meri rustifikovanih vučićevskih medija, da je Rusija ključna zaštitnica zbog koje Srbi neće biti predstavljeni kao genocidan narod u istoriji.“

Vlast je tim procesima po Bešlinu dala veliki doprinos: “Posle skupštine Srbije, koja je donosila sramne revizionističke zakone, pa Vlade Srbije, koja je svojevremeno osnivala ’specijalne komisije’ za ’otkopavanje istorije’ i, najzad, sudstva – sve grane vlasti dale su ogroman doprinos revizionističkim politikama istorije.”

Beogradsku metodologiju gradnje i nametanja narativa, te revizionističkih procesa, preslikao je Zagreb. Ono što posebno zabrinjava je da su te politike pojačali kao članica NATO-a i Evropske unije, što je slalo dodatne loše poruke u region i davalo vjetar u leđa negatorima, revizionistima i političarima. Paralelno s tim Dragan Čović, kao ključni čovjek hrvatske politike u BiH, uspostavio je jake veze s Dodikom, Beogradom i Kremljom. Jačanjem hrvatskog lobiranja i zagovaranja protiv bošnjačkih i probosanskih politika u BiH, što su pojedine zapadne zemlje sve više podržavale, jačao je i proces revizionizma i negiranja.

Nastavak opasnih politika

Revizija historije, odnosno činjenica vezanih za rat u Bosni i Hercegovini i ulogu Hrvatske, intenzivno se provodi amnestiranjem Franje Tuđmana, čime se amnestira se i kompletna politika HDZ-a Hrvatske s početka devedesetih prema Bosni i Hercegovini – dogovor Tuđmana s Miloševićem o podjeli BiH, ideja velike Hrvatske (u granicama nekadašnje Banovine) koja duboko ulazi u teritoriju BiH, hrvatski entitet u BiH, i zločini počinjeni u to ime u kojima su učestvovali HVO i Hrvatska vojska uz podršku HDZ-a BiH i HDZ-a Hrvatske. Jedan od predvodnika historijskog revizionizma je (socijaldemokratski) predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović, a odmah uz njega su i lideri HDZ-ova – Plenković i Čović.

S obzirom na navedeno izjave Lidije Bradare i Sanje Vlaisavljević kojima veličaju lik ratnog zločinca krivog i za stravični zločin u Ahmićima, ni slučajno se ne mogu posmatrati kao slučajne, ili tek izjave dvije neupućene ili neinformirane žene, već kao izjave osoba koje su na vrlo odgovornim funkcijama – predsjednica Federacije i ministrica kulture i sporta u Vladi Federacije – ali i kao nastavak opasnih politika kojima su Sarajevo i Bosna i Hercegovina izložene godinama.

Beogradski trend (ali i zagrebački) da se ratni zločinci slave kao heroji, uz njihova objašnjenja da neko prestaje biti ratni zločinac nakon odsluženja kazne, uvreda su žrtvama, i imaju veliku moralnu, etičku, ali i pravnu težinu. Uz to ovakve izjave imaju i nesagledive posljedice po društvo, pomažu daljim podjelama, ali i šalju stravične poruke mladim ljudima. A za to neko mora snositi odgovornost.

Za razliku od Brammertza koji upozorava Vijeće sigurnosti na negiranje haških presuda i glorifikaciju ratnih zločinaca, kao i posljedice toga, ali nema ovlasti bilo šta poduzeti, Cristian Schmidt kao visoki predstavnik, koji je Vijeće sigurnosti također upozorio na negiranje genocida ali i slučaj Lidije Bradare, itekako ima ovlaštenja i mehanizme da sankcionira takvo ponašanje visokih zvaničnika u Bosni i Hercegovini i zaštiti vladavinu prava i međunarodno pravo u BiH. Kao što i državno i federalna tužiteljstva imaju uporište u zakonima da zaustave tako ponašanje.

Projekat “Sjećanje na prošlost – temelj izgradnje budućnosti” realiziran je uz podršku BH Telecoma.