NEDIM SEJDINOVIĆ ZA “SB”: “Za bijele marame u Prijedoru ili za masovna silovanja u Foči, ljudi u Srbiji jednostano neće da znaju”

Ako na mržnju odgovaramo mržnjom, nasiljem na nasilje, onda smo mi kao ljudska bića poraženi. I nismo drugačiji, naprotiv postajemo isti oni protiv kojih se kao borimo. Sa tugom sam posmatrao neke drage ljude koje je progutala mržnja

 

Nedim Sejdinović je novinar Vremena i književnik, ali svojim dugogodišnjim radom i djelom uočavava, analizira i duboko secira sve naše reagionalne nedaće. Upravo u tom tonu smo i započeli razgovor od najmačnijih događaja koji su zahvatili Srbiju u posljednjih desetak dana. Za nepunih 48 sati pobijeno je mnogo ljudi, među kojima su i djeca; jedno dijete je upalo u školu sa pištoljem, dok je drugi mladić išao po ruralnim naseljima i ubijao nasumično ljude na koje je nailazio. Posljedica svega toga jesu masovni protesti u Srbiji. Mnogi su posljednjih dana pokušavali da pronađu odgovore kako se došlo do toga, od struke, preko analitičara, do državnih zvaničnika. Međutim, nekako izostaje ta glavna karika pitanja posjedovanja tolikog oružja u Srbiji, kako legalnog, tako i ilegalnog. Pojedina istraživanja pokazuju da je Srbija treća u svijetu u posjedovanju oružja, stoga na pitanje odakle tolika potreba za vatrenim naoružanjem, naš sagovornik se osvrnuo na pošalicu estradnog umjetnika Ramba Amadeusa.

ADVERTISING

Razgovarao: Nikola Krstić

“Svojevremeno se estradni umjetnik Rambo Amadeus našalio sa našim tragedijama i rekao da za rat u Jugoslaviji najveću odgovornost snosi Ante Marković. Obrazložio je to time da je za vrijeme Markovićeve vlade ’običan’ čovjek po prvi put mogao da uštedi hiljadu maraka, a onda je od tih para kupio – pušku. Ovo karikiranje, međutim, ima utemeljenje u stvarnosti. U kulturi ovih prostora, osobito ovih istočnijih, nalazi se tzv. toksični maskulinitet, koji podrazumjeva vladavinu jačeg i beskrupuloznijeg, a da bi se ta vladavina realizovala neophodno je i oružje. Nerijetko se djeca sa samo tri-četiri godine, kao znak muškosti, tjeraju da popiju rakiju, zapale cigaretu i pucaju iz pištolja. Da ne govorimo da bezmalo sva slavlja prati pucanje iz vatrenog oružja, pa čak i haubica“, konstatuje Sejdinović.

On kaže da „ljubav prema oružju je refleksija, iz toksičnog maskuliniteta nastalog, surovog okruženja, društvene dominacije nasilja i straha: ljudi strah liječe gomilanjem oružja“.

“Posljedica je to i kontinuirane autoviktimizacije, naročito poznate u Srba, u kojoj, je li, svi žele srpskom narodu da nanesu neko zlo, da mu otmu sve što ima, pa je potrebno biti pripravan i oružje držati uvijek spremno, drnčom obrađeno. U tome se krije i tajna snažnog kulta vojske. Dakle, Rambo je u pravu u toj mjeri što ’naš čovjek’ od viška para neće kupiti recimo onomad satelitsku antenu ili uložiti u školovanje djece, već upotpuniti svoj podrumski arsenal. Vlasti u Srbiji, pogotovo one koje je oličavao Milošević a sada personifikuje Vučić, nastavili su se na tu tradiciju, i dominaciju su ostvarivali i ostvaruju promovisanjem nasilja i straha, naravno i oružja, odnosno podilaženju jednom nakaradnom sistemu vrijednosti. Treba naravno dodati da je u ruke prije svega građana Srbije i Srba u regionu, tokom jezivih devedesetih, dospio dobar dio enormnog kontigenta naoružanja Jugoslovenske narodne armije. Devedesetih nije trebalo imati hiljadu maraka, kalašnjikov se mogao kupiti za sitan novac, maltene na pijaci. Trenutna akcija oduzimanja oružja u Srbiji naravno da neće dati nikakav valjan rezultat ako se ne krene sa obračunom sa tradicijom nasilja i straha, realno i kritički sagledaju istorija i istorijske činjenice, dovede u pitanje kultura autoviktimizacije i prestane sa sistematskim podstrekivanjem najnižih poriva kod građana. A za to, kanda, nisu velike šanse“, rekao je on za Slobodnu Bosnu.

Prisjetimo da su prije samo mjesec i po dana u Republici Srpskoj napadnuti LGBT aktivisti, odnosno su ostavljeni na milost i nemilost razjarenim vandalima, dok je policija na taj događaj ostala nema. Ova dva događaja nemaju direktne veze, ali se uviđa niz sistemskih propusta i društvenih posrnuća u oba slučaja. Kako objašnjavate tu spiralu nasilja u koju smo upali?

Mislim da je pitanje LGBT prava u Srbiji – simptomatično. Vjerovalo se da će postavljanje Ane Brnabić na čelo Vlade Srbije, koja je, je li, “deklarisani gay”, doprinijeti promeni društvene klime u odnosu na tzv. seksualna manjine. Ali, to se nije desilo. A to i nije bio cilj. Pokazalo se da je Brnabić-premijerka bila šibicarska fora, čiji je cilj prije svega šminkanje Vučićevog imidža na zapadu. Osim toga, ona se pokazala kao karikaturalna marioneta koja skrušeno izvršava sve naredbe “šefa”. Ništa ona nije za LGBT populaciju učinila, osim što se u Beogradu održavaju strogo kontrolisane parade ponosa pod žestokom policijskom pratnjom, a huligane predsjednik, koji ih i inače drži pod paskom, zamoli da ostanu kod kuće. To nisu manifestacije slobode, nego neslobode. Ta ista policija, samo da im se ukaže prilika, “pedere i lezbejke” bi najradije prebila u nekoj zahodskoj ćeliji.

Slična stvar se desila i sa nacionalnim manjinama u Srbiji. Zahvaljujući činjenici da manjinske elite učestvuju u Vučićevoj vlasti, iz lukrativnih razloga, na površini se čini da je etnička distanca smanjena. A u biti, to pokazuju i istraživanja, ona je ogromna i sve veća. Nacije žive jedna pored drugih, begovi su podijelili interesne zone, komunikacija je skoro u potpunosti ukinuta, stereotipi se i dalje reprodukuju, i sve je to jedno bure baruta koje svakog trenutka može da eksplodira, pogotovo kada se stvari u politici promjene. Ili sve to dovodi i do odlaska nacionalnih manjina iz Srbije, što je naročito vidljivo u Vojvodini, koja svakog dana sve više gubi svoju multietničnost i multikulturalnost.

Dakle, ne može se društvo lečiti političkim nagodbama i forama, od kojih običan svijet nema ništa, već se – kako rekosmo – valja pozabaviti uzrocima. A ovde ne samo da se niko ne bavi uzrocima nego se sve ono što je dovelo do ratova i zločina devedesetih neprestano revitalizuje, nacionalizam je u punoj snazi, ksenofobija takođe, nasilje je postalo svakodnevica, a u javni govor su vraćeni svi oni termini za koje smo mislili da su izumrli dvehiljaditih, kao što su „ustaše“, „šiptari“, „balije“, „strani plaćenici“, „domaći izdajnici“… Neki intelektualci su godinama ponavljali da je neophodna promjena kulturnog modela, pa se taj izraz pomalo ofucao, ali nije izgubio na značenju. Postpetokoktobarske vlasti, sa bezbroj mana, uspjele su malo da pripitome društvo, ali su u svakom pokušaju pripitomljavanja nailazili na ogroman otpor ultranacionalističkih snaga, koje je upravo oličavao sadašnji predsjednik Srbije i njegov politički i duhovni otac Vojislav Šešelj. Osim toga, nisu htjele, ili nisu smjele, ili nisu bile svjesne važnosti, da se upuste u čišćenje „augijevih štala“ koje se nalaze prije svega u oblastima kulture i obrazovanja. Ne zna čovjek šta bi rekao na izjavu bivšeg predsjednika Borisa Tadića, koji je po padu sa vlasti izjavio da je njegova najveća greška to što se više nije bavio ovim oblastima. Nacionalisti su, uz rijetke izuzetke, kulturu i obrazovanje neprestano držali pod svojom kontrolom.

Postoji li pak povezanost svih ovih nemilih događaja sa jednom kulturom nasilja koja ovdje nebojažljivo vlada već više od trideset godina, ako uzmemo u obzir da je srbijansko društvo zatrpalo svoju ratno-zločinačku prošlost?

Kada se desio stravičan masakr u beogradskoj školi, možda su više od njega o razorenom društvu svjedočile reakcije na društvenim mrežama. Mnogi su masakr komentarisali u skladu sa načelima do kojih drže, praktično zloupotrebljavajući tragediju za samopromociju i, na neki morbidan način, promovišući nasilje. Da ne govorimo o tome kako su mediji u ogromnom broju slučajeva pokazali svoju već poznatu „lešinarsku strast“. Bilo je neophodno malo tišine i više empatije, jer motivi za ovaj zločin mogu biti veoma kompleksni, a ne jednoznačni. Slični se, na žalost, dešavaju na svim stranama svijeta, i u onim nesrećnim, totalitarnim društvima, ali i u uređenim državama ugodnog življenja.

Ono što je relevantno u Srbiji jeste da ovaj masakr, kao i masakr u Mladenovcu i Smederevu, kao i niz tektonskih poremećaja koji su ga pratili, treba da otvori debatu o kulturi nasilja, potpuno dominantnoj u Srbiji. Ona je svakako vezana za ratno-zločinačku prošlost, ili sa tom prošlošću dijeli iste korjene. Plašim se da Vučićeva vlast ne samo da zataškava ono što se dešavalo devedesetih, zločine i genocid, nego da produkuje morbidni ponos na ono što je u ime Srbije učinjeno tada. Televizijama štrapaciraju ratni zločinci i oni koji su devedesetih rasipali mržnju. Ponovo je dominantan stav da su Srbi zapravo najveća žrtva devedesetih, po istom principu po kojem je, kako su to ovdašnji mediji pisali, „Ukrajina napala Rusiju“.

Vratimo se samo na događaje u Srbiji, državni zvaničnici su požurili da okrive “zapadne vrijednosti”, internet i video-igre za masakr u osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”. Razumljivo je da su to populistička opšta mjesta, ali koliko to onda govori u kakvoj vrsti retrogradnosti se nalazimo?

Pazite, mi kao da nismo bili spremni na svijet novih tehnologija, koji je stvorio „neočekivanog čovjeka“, kako bi to rekao pokojni novosadski pjesnik Vojislav Despotov. Valjda nikada u istoriji nije postojao veći jaz među generacijama, a internet je često mjesto, koje umjesto da unaprijedi znanja i omogući široke javne debate, potpomaže mržnju, nasilje i surovost. Istraživanja pokazuju da društvene mreže kod mladih generacija izazivaju u velikom slučaju frustracije. No, reći da je internet kriv za ovaj zločin, krajnje je neumjesno, naprotiv – na kompleksna pitanja sadašnjosti ne bi trebalo da dajemo jednostavne odgovore. Internet nije „zapadna vrijednost“ već, uprkos svim negativnim reperkusijama, civilizacijsko dobro.

A što se tiče „zapadnih vrijednosti“ i njihove odgovornosti za masakr, to je jedna od reakcija koja govori o propasti našeg društva. Pored toga, tu su i zahtjevi za anticivilizacijsku odmazdu, povratak pravoslavlju, pa čak i tvrdnje da je ovaj masakr organizovan kako bi se poljuljala pozicija Aleksandra Vučića. Kampanja protiv zapada ovdje se dugo već vodi, i mora se reći da ona nije nastala osamdesetih sa „buđenjem nacionalne svijesti“ već da ima dugu, predugu tradiciju. Kada se napadaju „zapadne vrijednosti“, na napadaju se zapadni automobili i proizvodi već oni društveni kvaliteti koji su sve ono što je suprotno kulturi toksičnog maskuliniteta, kulturi nasilja i straha i kulturi autokratske korupcije i kriminala. To je to što ovdje smeta.

Ako vratimo film unazad, tih dana je cijeli region bio malčice uplašen od takvog vida nasilja, pa smo imali priliku da vidimo zvaničnike iz susjednih država kako pričaju o mjerama predostrožnosti koje će učiniti da se tako nešto ne dogodi i u njihovim školama. Vraća li nas onda to na onu jednu staru krilaticu „ako Srbiji nije dobro, onda nikome nije dobro“. Je l’ srbijansko društvo stiglo do tačke pucanja? Kako vi vidite na to?

Niko ozbiljan nije mogao da pomisli da će dolazak Aleksandra Vučića na vlast donijeti bilo šta dobro Srbiji i regionu. Očekivano je bilo produbljavanje političke i društvene krize, porast nacionalističkog hegemonizma, stvaranje zloćudne autokratije i povratak na važne položaje najgoreg ološa iz devedesetih, potpomognutog raznoraznim amoralnim i lukrativnim „liberalima“. Srbija je društvo nepravde, primitivnog kapitalizma, dubokih socijalnih raslojavanja, korupcije, kriminala i mržnje. Ona je bolesnik sa dugom anamnezom, i kao takva je pretnja za okruženje. Sreća je pa je koliko-toliko uškopljena prisustvom EU i NATO na ovim prostorima. Srbiji ne ide u prilog ni to što je Vladimir Putin agresijom na Ukrajini pucao sebi u koljeno i drastično umanjio međunarodni utjecaj, što naravno ne znači da utjecaj Rusije i rusofilije na ovim prostorima treba zanemariti. Logično je da je dio Vučićeve politike i ugrožavanje i destabilizacija susjeda, a takvo što bi se desilo čak i ako to ne bi bila namjera njegove politike. A nije da nije.

Srbija definitivno ulazi u period ozbiljnih unutrašnjih turbulencija, i nisu nerealni ni veoma loši scenariji. Koliko će se to i kako preliti na susjedne države, teško je reći. Što se tiče samog događaja, vlast je odlučila da na njega odgovori totalnim angažovanjem represivnog aparata. Ne mislim da će to doprinijeti smirivanju strasti: naime, naoružani specijalci pred školama samo povećavaju napetost. Dobro je da ovaj masakr u školi bude povod da svi počnemo ozbiljnije razmišljamo o našoj djeci i kakve posljedice na njih ostavljaju društva koja smo stvorili. A, složićete se, nije samo Srbija bolesnik na Balkanu.

Takođe, ne smijemo da zaboravimo da je u sjenci ta dva masakra prošlo obilježavanje Dana sjećanja na ubijenu djecu, odnosno na 1.601 dijete tokom opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine. Zašto danas u Srbiji, ako se izuzmemo iz ovog trenutka uslijed dva masakra, niko ne zna niti želi da zna šta se dešavalo Sarajevu tokom tih godina?

Što se tiče ratova u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu, situacija je u Srbiji paradoksalna. Građani „o njima sve znaju“, a istovremeno sve činjenice, osim onih koje im odgovaraju i koje prilagođavaju svojim potrebama, ignorišu. U tom smislu, društvo se ponaša kao dijete koje zažmiri pa misli da ga niko ne vidi. To je dakako i zvanična politika državnog vrha. Sve to ostavlja dramatično loše posljedice po samo srpsko društvo, i to je opšte mjesto, ali mu se time ne umanjuje tačnost. Vjeruje se valjda da će protokom vremena sve biti zaboravljeno, ali neće biti da je tako. Štetu koju su ovdašnji političari, generali i javni radnici, ratovima i zločinima devedesetih, nanijeli Srbiji je enormna i vremenom se samo povećava. Što vreme više prolazi, cijena koju ćemo svi mi platiti – samo je veća.

A šta mislite kako bi ljudi reagovali da masovno saznaju da stanovništvo nesrpskog porijekla je nosilo bijele marame u Prijedoru, ili za masovna silovanja u Foči?

Znate kako, mislim da za te stvari nije teško saznati ni uz ovakvu medijsku blokadu. Ljudi jednostavno neće to da znaju. Osim toga, samo saznanje ne znači mnogo, stvar je u vrijednosnom sudu. Za takve događaje znaju recimo mnogi koji su bili neposredni svjedoci, pa da li je to na njih mnogo uticalo? Nije, bar ne na većinu. Teško je na individualnom nivou suočiti se sa takvim događajima, to je kompleksan i traumatičan proces koji podrazumeva ozbiljnu i široku političko-društvenu strategiju i akciju. Uče nas to brojni primjeri iz inostranstva. I nije to jednostavno izvjesti, ne može se seći sjekirom. Ali, pod broj jedan, za strategiju i akciju potrebna je politička volja, a nje nema. Naprotiv. Čini se da ni zapadu više nije u fokusu ova tema, kao da je i on odustao od toga da se ovu prostori suštinski normalizuju. Da nije tako, ne bi podržavao Vučića. Ali, sami smo sebe tako formatirali: samo da rata ne bude, ostalo je sve dozvoljeno.

Ipak, kada bi mediji bili normalniji, kada bi novinari radili profesionalno posao, pa se istraživački bavili i prošlošću i uzrocima društvene propasti, situacija bi bila bar unekoliko bolja. A ni to nije za potceniti. Ako vidite istraživanja javnog mnjenja, shvatićete da se poslije dvehiljaditih ipak poboljšao odnos građana prema ratovima, mada su te teme i tada u medijima bile marginalizovane, ali su ipak postojale u širem javnom govoru.

Na koji način bi, hipotetički gledano, do ljudi moglo da se doprije i da jednog dana počnu da razumiju šta je, zapravo, bio rat u Bosni i Hercegovini?

To je pitanje od milion eura. Realno se čini da je to nemoguće, bar u ovom trenutku. Nadati se međutim da će promjena vlasti u Srbiji dovesti na mjesta odlučivanja i one koji će u tom smislu bar malo pomjeriti kamen u dobrom pravcu, ako ne iz etičkih razloga ono zbog toga što shvataju da će to biti ljekovito za srpsko društvo. Ali, situacija u Srbiji je takva da su političke snage koje temu suočavanja sa istinom njeguju – marginalizovanije nego ikada. Mora se reći da su dijelom i same krive zbog toga, što zbog subjektivnih slabosti, što zbog toga što su neki od njih – ulazeći u razne dilove sa Vučićevom vlašću – devalvirali svoje stranke u očima građanskog dijela društva. No, rađaju se i nove snage, malo su konfuzne, ali su, čini mi se, na dobrom putu.

Više od dvije i po decenije je prošlo od Dejtonskog sporazuma, ali je Bosna I Hercegovina i dalje ostala u tom konstantnom stanju napetosti. Često iz Republike Srpske dolaze militarističke pretnje, od Milorada Dodika, pa sve do građana, koji, kao, da i dalje imaju želju da nastave tamo gdje se stalo 1995. godine, dok vladajuća koalicija iz Srbije dvosmiselno podržava takve tendencije. Kakav je podtekst održavanja takvog stanja u BiH?

Pa, očigledno takvo stanje mnogima odgovara, odnosno da nacionalističke snage u BiH međusobno dobro sarađuju, stvarajući političku klasu koja vlada svim segmentima društva i sluđuje obične građane. To je, takođe, opšte mjesto. Ali, sve je to i igra sa vatrom. Najstrašnije to što se dešava u entitetu Srpska, gdje skoro da nema nikakve građanske alternative nacionalističkom mahnitanju. Sve to liči na lošu beskonačnost. Vjerujem ipak da bi drugačija vlast u Beogradu, koja bi, za razliku od Vučićeve, bar držala do elementarnih demokratskih i civilizacijskih vrijednosti i principa, mogla da utiče na relaksaciju odnose u BiH, kao što smatram da bi i odlazak Dodika u političku penziju bio pozitivan korak u tom pravcu, bez obzira na nacionalistički karakter opozicije. Nema ničeg goreg od spoja agresivnog nacionalizma, licemjerja, korupcije, kriminala i dugotrajnog opstanka na vlasti.

Odakle Milorad Dodik i ostali njegovi politički saputnici crpe toliku energiju neosjetljivosti prema žrtvama genocida u Srebrenici, te ga malo-malo pa negiraju i rugaju se tome? Ponekada se čini da su u Beogradu blaži kada se spominje Srebrenica, iako ga nazivaju „strašnim zločinom“, a ne pravim imenom.

U pravu ste, Srebrenica je toliko kolosalan zločin, koji je sa punim pravom okarakterisan genocidom, da ga je u Srbiji, i pored cjelokupnog političko-medijskog inženjeringa, bilo nemoguće „izignorisati“. Više se vodi rasprava o karakteru i razmjerama zlodela, uz raznorazne oblike relativizacije, nego što se u potpunosti opovrgava. Opovrgavanje je opstalo samo u ultradesničarskim krugovima.

Dodik je maligna politička pojava, koji je najodgovorniji zbog toga što se u Republici Srpskoj, prije svega, vodi politička bitka ko će biti veći nacionalista. On namjerno vuče vodu na tu vodenicu, da se ne bi postavila neka druga pitanja njegove vladavine, kao što su korupcija i kriminal. Treba međutim reći da je on, takođe, proizvod često idiotske politike Zapada na ovim prostorima. Stvorili su, i to nije tajna, ovog političkog monstruma, žmireći na njegove katastrofalne poteze bar u prvom periodu vlasti, odnosno omogućujući mu da preuzme sve poluge vlasti u entitetu. I Vučić je politički monstrum koji ne bi bio moguć bez podrške Zapada. Ne mislim, naravno, da je u pitanju zavjera već loši potezi loših diplomata u kontekstu raznoraznih svjetskih kriza i problema. I posljedica toga da smo sami sebe, kako već rekoh, tako formatirali. Nismo očigledno sposobni za bolje. Tako je procijenjeno, a nadam se da ćemo dokazati u budućnosti da to nije baš tako.

Pred sam kraj razgovora, da se vratimo na početak, Srbija neskriveno slavi ratne zločince, neguje nasilje i zaliva konstatnu napetost. Postoje murali Vladimira Putina, Ratka Mladića, Dragoljuba Mihailovića i ostalih zločinaca širom ove države. Ali, zaista je simptompatično da nam je cijela zemlja išarana imenima, portretima i parolama takvih opskurnih ličnosti i organizacija. Šta mislite, kako će to uticati na sve buduće generacije?

U Srbiji je najviše, ali ne samo u njoj, nepodnošljivo lako postati nacionalista, nasilnik i probisvijet, odnosno prihvatiti uspostavljena pravila igre. Za nešto drugo potreban je i lični napor, podrška neposrednog okruženja, prije svega porodice. Ne može se reći da su mlade generacije potpuno izgubljene, ima među njima mnogo onih koji baštine tu iskonsku etičku potrebu da razlikuju istinu od laži, zlo od dobroga. Imaju i komunikaciju sa spoljnim svijetom, koja im omogućava drugačije perspektive. Problem je u tome što je mnogim od njih prvotni cilj da napuste zemlju, i ostave je onima koji su se „uklopili“. Ili im, prije svega zahvaljujući internetskom radu za strane kompanije i relativno dobrim prihodima, preostaje da žive u unutrašnjem egzilu, sa što manjim dodirom sa društvom u kojem obitavaju i kojeg se suštinski gade. Mislim da je Vučić, povodom ovih tragedija, povećao ionako visokofrekventan nastup u medijima, jer je prepoznao ozbiljnu opasnost. On vlada ne samo zahvaljujući potkupljenim i ucenjenim nego i onoj ćutljivoj većini koja je zadovoljna time što može voziti relativno dobra kola, otići na ljetovanje i napuniti korpu u „Lidlu“. Ove tragedije, kako god ih okarakterisali, poslale su poruku da u opustošenom društvu niko nije siguran. Ove tragedije će možda kod te ćutljive većine razviti razumjevanje da je logično da se u blizini murala zločincu desi zločin.

Hoću reći da sam po prirodi ipak optimista, i da mislim da običan svijet umije da razlikuje dobro od zla, koliko god bili bombardovani radioaktivnim otpadom.

Ipak, građani u Sarajevu, Zagrebu, Prištini i drugim gradovima u regionu palili su sveće za pobijenu djecu u beogradskoj osnovnoj školi. Mislite li da je moguće da obični građani se umreže i savladaju jednog dana indoktrinacije političkih elita?

Da, to su važne poruke, poruke empatije i solidarnosti. I nisu prve. Žalosno je to što je bilo i onih drugačijih reakcija, pa je recimo neko od „uticajnika“ iz regiona zapisao da ga masakr u Beogradu dotiče koliko i neki u Južnoj Dakoti, „dakle nikako“. Strašno je da je neko ravnodušan na ubistvo bilo kog čovjeka na ovoj planeti, a ovaj zapis nas tjera da ponovimo još jedno opšte mjesto. Ako na mržnju odgovaramo mržnjom, nasiljem na nasilje, onda smo mi kao ljudska bića poraženi. I nismo drugačiji, naprotiv postajemo isti oni protiv kojih se kao borimo. Sa tugom sam posmatrao neke drage ljude koje je progutala mržnja.

Međutim, bezbroj je primjera da je ovaj „region“ ponovo isprepleten saradnjom i prijateljstvom. Poslije rata se krenulo stidljivo, ali je to sada svakodnevica. Ima tu bezbroj katarzičnih, ljudskih priča. Da li će iz svega toga proizaći neka politička energija, neka drugačija politička elita, teško je reći. Ima mnogo mržnje i nerazumjevanja, i oni su dobro politički artikulisani, decenijama. Valjda će doći vrijeme i za političku artikulaciju prijateljstva, saradnje, empatije i razumjevanja. Vrijedi se za to boriti, makar znali da ćemo tu bitku izgubiti.

O Nedimu Sejdinoviću

Objavio dvije knjige proze (“Hodočašće viška”, 1998; “San svakog upaljača”, 2012), jednu knjigu eseja (Zatvorski sindrom, 2012) i brojne publikacije iz medijskih oblasti (analize i istraživanja). U Novom Sadju živi od 1992. godine i profesionalni je novinar. Sarađuje sa veliki brojem medija u Srbiji i regionu. Danas stalno zaposlen kao novinar u nedeljniku “Vreme”. Osnivač i urednik izdavačke kuće “Cenzura”, bivši predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine i urednik novosadskih nedjeljnika “Bulevar” i “Nezavisni”.