‘Jedem jednom na dan, za više nemam. Čeka me zima bez drva'(Foto/Video)

Stanko Samac (88) iz Brestika kraj Gline živi u kući sa crvenom naljepnicom. Mirovina mu je 1000 kuna pa nema 500 kuna za metar drva. Nešto novca će dobiti od Gline, nešto od države, ali ni približno dovoljno

Ma neka se sruši, nije mi stalo. Neka sve padne na mene, neka me nestane jednom zauvijek, viče Stanko ispred svoje derutne kuće. Diže kvrgave ruke u zrak, upire prstima u slomljene grede i popucane zidove.

Puna mu je kapa i života i neimaštine, i zime i samoće. Stanko Samac ima 88 godina i živi u Brestiku, zabačenom mjestašcu negdje iza Gline. Dočekat će i ovu zimu u kući s crvenom naljepnicom, ako se to više uopće može nazvati kućom.

Tvrdoglav i star, ne pada mu na pamet ući u kontejner.

Kako će se grijati, ne zna. Cijena drva skočila je na petstotinjak kuna po metru, a Stanko takve novce nema.

– Kolika vam je penzija – pitamo.

– Hiljadu dinara – odgovara starac, misleći na kune. Valute i države se mijenjaju, Stanku je svejedno. Preživljava od tih tisuću kuna mjesečno. Nekad, kad su ga ruke i leđa slušale, pokupio bi šljive, jabuke i kestenje, prodao ih i skucao za ogrjev. Pomagao bi i susjedima nositi sijeno i cijepati drva. Ove godine neće biti ništa od toga.

Ostalo je još sramežljivih metar drva

– Potrebno mi je bar pet metara da se ugrijem preko zime. A od čega ću ih platiti? Ne znam. Dignut ću ruke, zapaliti sve i završiti u zatvoru. Tamo ću barem imati svega – ponavlja čovjek. Prošle godine su se angažirali volonteri, spojili se s jednim domaćim čovjekom koji mu je donirao i dovezao nasječena drva. U ostavi je još ostalo sramežljivih metar, možda metar i pol od te donacije. Planut će u roku nekoliko tjedana. Pitamo ga ima li hrane.

Jedan obrok dnevno. Jedan u 24 sata. Donesu mi ovi iz stožera. Dođu oko pola jedan. Ujutro ne pojedem ništa, čekam taj obrok. I onda do sutra opet ništa – priča stari Stanko.

Uvodi nas u svoj dom, u mračnu, oguljenu i vlažnu prostoriju. Ruke mu se tresu dok traži prekidač. Svjetlost se zavlači u raspale kutove, u nahereni sudoper, u čađavu peć, u rašireni kauč. Stavio je pod njega cjepanicu, da se ne ulekne dok spava.

– Tu noćim. Nije pametno, znam da nije. Ali ovo je još dobro kako je gore. Gore se ne može boraviti, sve je slomljeno – kazuje dok upire prstom u strop. Vodi nas na kat, jedva se penje uz škripave stepenice.

Ne bojte se, ići ću ja prvi – dobacuje. Otvara vrata, pokazuje razderane zidove. Tamo su dva stara kreveta, donijeli su mu ih volonteri nekad davno. Na jednoj vješalici vise uredno presložene hlače, njih oblači kad se mora spustiti do Gline. Primjećujemo zgužvani papirić od mirovinskog osiguranja. Star je pet godina. Piše Stankovo ime, piše da mu isplaćuju 901 kunu.

Nekad je imao za normalan život

– Kad sam bio mlađi, radio sam u poljoprivredi. Imao sam stoku, imao sam traktore, konje, ovce i svinje. Sve što je trebalo čovjeku. Utekao sam u Oluji i sve je propalo. Sa sinom i snahom smo zgrabili djecu i u onoj gužvi sam izgubio ženu. Ostala je negdje u Dvoru. Nikad više ni glasa o njoj nisam čuo – priča starac. Vratio se devedeset osme, nakon par godina životarenja u prihvatnom centru. Obitelj mu je u Srbiji. On je sam ovdje već više od dvadeset godina.

Pokazuje i kontejner. Otvara ga, unutra je krevet i mobilna klima. Još je neraspakirana, Stanko je ne zna upaliti. Ne zna što bi s njom. Pokazuje krov i razbijenu nadstrešnicu. Pitanje je dana kad će se sve srušiti. Kad padne prva jača kiša? Jači snijeg? Kad vrijeme dokrajči ono što je potres započeo?

Trebaju mu drva. Nešto novca će dobiti od Gline, nešto država pomaže, Branka Bakšić Mitić povlači donatore za rukave, ali ništa od toga nije ni približno dovoljno za Stanka i ostale nesretnike koji strepe pred još jednom zimom.

– Bilo bi bolje da me nestane. Da se riješi problem za sve. Ovako se ne može živjeti – ponavlja i dalje Samac stojeći pred uništenom kućom.

(Izvor:24sata.hr)