BIVŠI LOGORAŠ PISAO PREMIJERU FBiH NERMINU NIKŠIĆU: “Sanjao sam da si se suprotstavio Draganu Čoviću”

Tokom dana doktor Boškailo više nije imao snage da se kreće zbog vrućine. Ležao je na jednom mjestu i tu je obavljao i malu i veliku nuždu. Na početku su se svi olakšavali u jednom ćošku, ali kasnije nisu mogli ići do tamo. Niko se nije mogao ni pomjeriti.

Poznati Hercegovac sa adresom u Sjedinjenim Američkim Državama, a srcem u Bosni i Hercegovini Esad Eso Boškailo objavio je bolnu i oštru reakciju na istup čelnika Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine i federalnog premijera Nermina Nikšića o izgradnji muzeja HVO-a na mjestu nekadašnjeg logora HVO-a u Heliodromu u kojem su patnje prošle hiljade Bošnjaka.

Boškailo je ugledni profesor psihijatrije, a autor je knjige “Ranjen i budan” u kojoj opisuje strahote hercegovačkih logora.

U svom obraćanju putem društvene mreže, preživjeli logoraš piše:

“SANJAO SAM DA JE NERMIN NIKŠIĆ REKAO ČOVIĆU

‘NE DAM NAMA DA ODE GLAVA’

Nermin Nikšić – Predsjednik SDP Bosne i Hercegovine i premijer Federacije BiH, o planu da se izgradi muzej HVO u zločinačkom, fašističkom Koncentracionom logoru Rodoč Mostar:

‘Koalicijski partneri (sa HDZ) imaju različita mišljenja kad je riječ o izgradnji muzeja Hrvatskog Vijeća Odbrane (HVO) na prostoru Konc Logora Rodoč’.

Pa dodaje: ‘Ne ovisi od mene i moje želje, spremni smo voditi neku pravnu bitku oko toga, ali nismo spremni da pokrećemo nove sukobe.’

Ne dao Bog, da je neko, negdje napisao ili ne dao Bog javno rekao, da će, ne daj Bože neko i pomisliti da pravi spomenik nacistima u Aušvicu. Ne dao bog, da se tako nešto desi. To bi bio znak kijameta I sudnjeg dana.

Života ne zemlji više ne bi bilo!!! I ne bi trebalo da bude!

Ali naš, Nermin, se ne bi borio protiv spomenika fašizmu, logoru Rodoč, gdje je1993. utjerano desetine hiljada Bošnjaka, a 1994. izašlo manje kosturova. Patio sam se tamo kao logoraš bez ljudskih prava, bez hrane i vode, gledao i slušao torture i jauke. Bio sam tamo u junu 1993. i aprilu 1994.

I sada Nermin Nkšic, riješio da se ne bori protiv spomenika na mjestu gdje je fašizam vladao.

‘Ne ovisi od mene i moje želje, spremni smo voditi neku pravnu bitku oko toga, ali nismo spremni da pokrećemo nove sukobe’.

Evo, samo da podsjetim Nermina Nikšića malo o tim HVO Konc logorima smrti. Čitaj Nermine i dabogda nikad niko ne doživio ovako nešto:

IZ MOJE KNJIGE ‘RANJEN I BUDAN’:

‘A onda je došao trinaesti juli 1993. godine i sve se promijenilo nagore. Hrvatsko vijeće obrane pretrpjelo je na bojnom polju ogromne gubitke od bosanskohercegovačke vojske. Sljedećeg jutra, logoraši su tražili od stražara da ih puste iz hangara da mokre u kanale. Međutim, stražari nisu htjeli otvoriti vrata tako da su morali mokriti u hangaru. Neki logoraši su toliko ožednili da su pili svoj urin. Cijela tri dana, nakon tih gubitaka hrvatske vojske, stražari nisu dopuštali logorašima da izađu iz hangara.

Nisu imali ni vode ni hrane, a temperatura je rasla. Na kraju je nekoliko logoraša počelo lupati po zidovima hangara. Tada su iznenada počeli pucati. Stražari su izvana pucali iz mitraljeza u hangar. Zatvorenici su legli potrbuške i stavili na glavu plastične vrećice s donjim vešom i majicama, kao da to može zaustaviti metke…

Hamu, koji je bio s Boškailove lijeve strane, pogodila su dva metka u potiljak. Sejo, koji je ležao s njegove druge strane, pogođen je u rame.

Ljudi su krvarili i vrištali od bolova, pucnjava je odjednom prestala. Nekoliko njih donijeli su deke da sakriju ranjene logoraše od stražara. Neki logoraši su dovedeni u logor direktno iz vojnih jedinica tako da su još uvijek imali prvu pomoć sa zavojima. Boškailo je imao noktaricu. Neko mu je donio i upaljač da je sterilizira. Jedan po jedan ranjenik bi dopuzao do njega ili bi ih drugi donijeli, pa bi im prstima vadio dijelove metaka iz ruku i nogu, što nije bilo teško budući da su bili koščati: sama koža i malo mišića.

Dublje rane bi operisao tokom noći dok bi jedan logoraš držao deku iznad njega a drugi upaljač. Žiletom bi razrezao kožu a dijelove metaka bi vadio iglom i noktaricom. S obzirom na to u kakvom su stanju bili, bilo je čudo što su Hamo i Sejo uspjeli preživjeti.

Tokom dana doktor Boškailo više nije imao snage da se kreće zbog vrućine. Ležao je na jednom mjestu i tu je obavljao i malu i veliku nuždu. Na početku su se svi olakšavali u jednom ćošku, ali kasnije nisu mogli ići do tamo. Niko se nije mogao ni pomjeriti.

Četvrtog dana stražari su donijeli šezdeset litara vode za šest stotina ljudi. Doktor Boškailo je savjetovao  ljudima da polako popiju svoj dio kako se ne bi razboljeli. Jedan čovjek je iskapio svoju vodu i odmah se srušio. Onda je opet počela pucnjava.

Boškailo je nastavio vaditi metke u ošamućenom stanju.

‘Znaš li koliko je ljudi ubijeno u Dretelju? Ne znam tačan broj. Slomili su hiljade kostiju, uništili hiljade bubrega. I niko nije izašao normalan.’

U Americi radim a živim u Bosni, trenutno.

Zaspao sinoć u nevjerici da predsjednik Vlade Federacije BiH, kaže:

“Ne ovisi od mene i moje želje, spremni smo voditi neku pravnu bitku oko toga, ali nismo spremni da pokrećemo nove sukobe.”

Zaspao, a ne spava mi se od muke. Zaspao i sanjam kako Nermin Nikšić, galami na nekom sastanku, da, dok je on živ, tog muzeja na mjestu fašizma neće biti!

I TAČKA!

Sanjam i drago mi.  I nije to sve, naš Nermin Nikšić, još žešćim glasom podvrsinu:

“AMA, NE DAM NAMA DA ODE GLAVA”

Probudim se, kad ono naš Nermin Nikšić pristaje na Muzej na mjestu Konc logora!

A ja sanjao drugačije!

Muzej da se pravi na mjestu gdje smo ubijani samo zbog imena koje su naše Nene i Dede i Mame i Babe pažljivo odabirali za nas.

Bori se Nermine, ne moraš biti heroj ali nemoj biti ni balijski kukavica!

Bori se Nermine ili daj ostavku – pa da se neko drugi, ko mu.a ima, bori!

Dr Esad Boškailo

USA

Preživjeli logoraš: Kasarna Čapljina, Gabela, Rodoč Mostar, Dretelj, Silos Čapljina, Gabela, Silos Čapljina, Ljubuški pa Rodoč Mostar.

Preko godinu dana.

Samo zato što su mi moji na rođenju nadjenuli ime Esad (U prevodu Sretan ili Lav).”